Ulazila je u lift mekim koracima koji su tek nešto više od tihog šuma odzvanjali hodnikom. Nije htjela narušiti netom napušteni prostor.
Željela je tu krhkost života ponijeti sa sobom i produljiti mu životni vijek.
Zvuk lifta pri pritisku gumba za prizemlje posvijestio joj je vanjski svijet u koji je ulazila napuštajući prastari dom svojih uspomena, koji je još uvijek bio ogrijan dahom njene bake.
Težina blaga koju je nosila, pomiješana teretom novoga zadatka kao naslijeđa, zajedno sa silom lifta i gravitacije spuštali su ju tlu. Još nekoliko trenutaka i dotaknuti će zemlju.
I njeni će koraci odrediti smjer budućih životnih pravaca, pokrenuti odlukom koja je žarila njeno srce.
Jer inspiracije predaka nisu svakodnevne, a krune uspomena tu su da se ponesu u svakodnevnicu.
One ne blješte, nego otajnim sjajem naznačuju puteve.
Create Your Own Website With Webador